Svaki sustav se mora (kontinuirano) mijenjati da bi mogao opstati. Gotovo svakodnevno moraju se mijenjati elementi sustava, procesi i veze među njima, dotjerivanjima, redizajniranjem, reinženjeringom… Ako se promjene ne provode, u sustavu zavlada značajan nered i neučinkovitost, promjene se tada moraju izvršiti većim radikalnim zahvatima – reformama. Ako se pak niti reforme ne sprovode na vrijeme, nastupa kolaps i sustav se nepovratno urušava.
Na reforme stoga možemo gledati i kao na posljednju mogućnost da se sustav promijeni i značajno unaprijedi kako bi ga nakon toga opet propustili svakodnevnom finom ugađanju. Reforma značajno mijenja postojeći sustav ali ne ruši opstojnost i cjelovitost postojeće jezgre sustava.
Glavne mjere najavljene porezne reforme 2018. su promjene (smanjenje) poreznih stopa. Promjene stopa su naprosto parametarsko održavanje postojećeg sustava i bez obzira na moguće pozitivne konotacije teško bi se to moglo nazvati ozbiljnom poslovnom promjenom a kamoli reformom. Da je Martin Luther na vratima župne zgrade izvjesio samo jednu tezu – da se mijenja cijena podjele oprosta – nikad se to ne bi nazvalo Reformacijom.
U krajnjoj liniji može se i svaka najmanja promjena pompozno nazivati reformom ali suština ostaje ista – ako analize pokazuju neučinkovitost sustava on se neće promijeniti nikakvim verbalnim doskočicama nego samo sveobuhvatnom dobro osmišljenom i vođenom provedbom radikalnih promjena.