Dalibor GolešU Bakru, negdje na pola puta od Parka do Borića, bili su Bloki. Ne mogu ih nazvat kupalištem iako su baš to bili za sve nas. Netko objektivniji rekao bi ulazište u more. Uglavnom bilo je to glavno kupalište za bakarske tinejdžere šezdesetih i sedamdesetih koji su bili prestari za Brodogradilište a premladi za otmjene Boriće. Bloki su naravno čakavska kratka množina od blokovi, veliki betonski blokovi za lukobrane razbacani naokolo na kopnu i plićaku. Kao da su radnici sasvim naglo napustili gradilište ostavivši za sobom nered: razbacane cemente blokove, ruzinave žice, željezne šine čak i teglenice za prijevoz koje smo zvali maone. Koji se vrag dogodio, ne znam. Pretpostavljam da je to samo jedna u nizu genijalnih ideja da bakarski zaljev pretvore u nisku kratkoročnih neuspješnih investicija koje za sobom ostavljaju arheološke tragove razbijenih zgrada, srušenih dimnjaka, betonskih podmorskih cijevi, blokova, bloketa i bloki. Investitori i graditelji pobjegnu glavom bez obzira a oni koji ostanu zbunjeno zure u potpuno izmijenjeni krajolik. Bloke smo ipak brzo zavoljeli. Za nas su Bloki bili Zlatni rat i aquapark u jednom. Bez umjetnih tobogana, valova i vodopada adrenalin je šibao pogonjen skokovima sa spojenih dvostruko visokih bloki, trčanjem po uskoj šini iznad mora ili skakanjem s maone. Ravne užarene betonske ploče brzo su sušile kupaće gaće a bolje nego u najfinijem restoranu jeli smo klapunice otvorene na zagrijanoj ruzinavoj lati skupa sa suncem osušenim kruhom.
Danas nema Bloki, Borića ni Brodogradilišta. Kada danas hodam tim staracanim terenom pokušavam odrediti lokaciju Bloki. Ne pomaže mi 100 GPS-a. Gledam gornju cestu, pokušavam se orijentirati po nekom sačuvanom reperu ali ne ide. Bili su tu negdje.
