Dalibor GolešNa Ipsilonu, probijajući se kroz bezobrazne ljetne smetnje talijanskih radio postaja, odjednom Jura, njegova pjesma koja pouzdano razbija mrzovolju i izaziva veselo lupkanje rukom po volanu. U ono doba za mene samo jedan od novovalnih protagonista a danas 45 godina kasnije jedan od rijetkih preživjelih na koje reagiram. Oprosti Jura, u ono doba nikad se ne bih kladio na tebe niti na tvoje pjesme.
Nije bio, kako Presley kaže Great Pretender, niti provincijalno razmetljivi ambiciozni mladac koji nam želi reći kako kuži sve i kak je pametan. Koga danas briga za jeftinu mjuzu, tešku cugu i Gdanjsk osamdesetih. Jura je „samo“ trubadur ljubavi, kreator zamišljenog svijeta gdje je ljubav zakon, gdje je lijepo, lijepo neopisivo, gdje se pjeva do zore i svi se sjećaju prvog poljupca. Do te zemlje sreće vozi se posebnim vlakom ili se stiže u snovima šaljući signale u noći.
Velik si Jura, učinio si djela neumiruća, napisao pet pjesama koje nisu samo vazdazelene nego su oda jednostavnosti, bljesak sreće, bijela lajna stimulansa za one rizične visokog tlaka.
Nema više vinila odavno, nema ni kazeta nit CD-a, ima nekih streaming platformi ali Jura se probija kao tvrdokorna biljka iz dubina, kroz uske pukotine sadašnjosti.
Danas slabije slušam glazbu, ali volim čuti Juru iz Sesvetskog Kraljevca, iz predgrađa, tamo gdje sunce sja samo kad zalazi.
