Knjiga me katapultirala u devedesete i ponovo provukla kroz mučno razdoblje 1989-1995. Pisana kao dnevnik, knjiga ima oko 650 stranica ali nije dosadna. Milovan Đilas ostavlja dojam demokrate koji nastoji biti „objektivna i ispravna osoba“, ratnih godina (WW2) se ne voli prisjećati, očito je tu bilo svega (Krleža : bilo mi je tad svejedno tko će me ubiti: Đido ili Dido) a voli se vidjeti u ulozi najvećeg političkog disidenta i hladnoratovskog miljenika Zapada što je jedno vrijeme i bio. U „glavnim ulogama“ su Đilas (Đido), njegov sin Aleksa (1953.) i druga supruga (Štefanija ilegalka, Zagorka iz Zagreba koju zove Štefka) te kružok prijatelja koji se redovito izmjenjuju u kućnim posjetima : najviše Matija Bećković i Dobrica Ćosić te galerija srpskih i ne samo srpskih političkih aktera toga razdoblja.
Čitajući zabilježene Đilasove razgovore otvaraju mi se mnoge teme ali naglasit ću samo dvije, obje apsurdne :
Srbija je u odnosu na Hrvatsku u toj partiji na početku imala u svojim rukama poker asova a Hrvatska par sedmica – a ipak je izgubila igru. Taj poker asova nisu činile samo nemjereno jače vojne snage nego i kompletna podrška i razumijevanje svih velikih sila (ispočetka i Njemačke). Na verbalne seanse u dom Đilasovih dolaze tadašnji ambasadori i visoki dužnosnici svih zapadnih sila i vode se razgovori tipa dajte svršite to brzo, ovako ili onako, malo popustite, zapakirajte i to je to. Kako je moguće da netko (bilo tko) s tako jakim kartama izgubi povjerenje gotovo svih i na koncu izgubi partiju ? Meni je najbolji odgovor Balaševićeva priča o Vasi Ladačkom koji je imao konje vrane … „al je Vasa hteo mnogo više“.
Drugi apsurd, Stipu Šuvara predsjednika CK SKJ 1989. Đilasovo društvo, pa i sam Đido, na malim noćnim razgovorima unisono proglašavaju opasnim hrvatskim nacionalistom. Stipu Šuvara ?! Dali može gluplje i netočnije ? Najblaže rečeno, Stipe se čitav život grozio hrvatskog nacionalizma do nivoa fobije.