Dalibor GolešZaposleni u državnim i javnim službama (u takozvanom javnom sektoru, na proračunu) i oni zaposleni u privatnim tvrtkama, danas se sve više diferenciraju i polako međusobno udaljuju kao ispušteni moduli svemirskog broda.
Kao i svaki odnos, tako i odnos privatnog i javnog sektora ima svoju malu povijest.
Sve do devedesetih bilo je manje više isto dali radiš u državnoj službi (tada na budžetu) ili u društvenom poduzeću : slične plaće, sigurnost, rad, nerad, interne fešte,socijalni ugled i standard.Savjeti starijih (koji su pamtili druga vremena!) : Sinko najsigurnije ti je zaposliti se u državnoj službi! bili su tada potpuno ridikulozni i smiješni.
U ranim devedesetim, nakon kataklizme,kada je sve društveno i državno postalo odiozno, na lešinama uginulih društvenih tvrtki – dinosaura, mali su živahni sisavci počeli masovno otvarati privatne tvrtke.
Doduše osim dobronamjernih malih sisavaca iz rupa su na zrak izašli i različiti lešinari koji nisu otvarali tvrtke, oni su odmah dobili na poklon ogromne i slasne komade uginulih gmazova, ali o njima drugom zgodom.
Dakle mali sisavci, s velikim zanosom ali bez kapitala i potrebnog iskustva, najčešće potaknuti vezom iz dijaspore i nejasnom idejom uvoza bilo čega, nisu tako dobro prošli kao u Darwinovoj evolucijskoj priči. Bez ikakve državne potpore, u doba bezobrazno velikih bankarskih kamata na kredite, u sudaru s neplaćanjima i drugim nepogodama, koncem devedesetih započeli su masovno i intenzivno traganje za sigurnošću i bijegom pod državne skute. Za udomiti se u javnom sektoru treba poznavati političare i stranke, velike i male a oni često hoće pomoći jer za prekomjerno zapošljavanje budućih birača od kojih očekuju zahvalnost na izborima, nikom ne odgovaraju. Tako je počelo bujanje javnog sektora kojem danas u doba krize prijete smanjivanjem plaća a ozlojeđeni privatni sektor im spočitava da žive na njihovoj grbači.
U međuvremenu preživjeli zaposlenici u privatnom sektoru prošli su svakodnevni dril optimiziranja poslovnih procesa, racionalizacije, reorganizacije, interne edukacije i svih drugih „izazova“ koje najčešće rezultiraju povećanom dozom stresa i vrlo prizemnim smanjenjem broja zaposlenih.
Sada imamo dva jako odvojena svijeta : privatni i javni sektor. Izvana i nema velike razlike.Državni poslodavac je oduvijek bio imaginaran i možda otud taj osjećaj sigurnosti kod zaposlenih u javnom sektoru. Ali već odavno niti u privatne tvrtke ne dolazi rano ujutro na posao gazda u crnom Mercedesu. Vrlo često i u privatnom sektoru je gazda imaginaran, postoji samo slika mnoštva nervoznih ljudi za računalom koji prate i traže rast svojih dionica.
Čak i nije najveći problem u prevelikom broju zaposlenih u javnom sektoru (to bi se dalo riješiti i prirodnim odljevom) ali provalija je u unutarnjoj dinamici sustava, u efikasnosti, razini obrazovanja i poticaja menadžmenta, primjeni modernih tehnologija, svakodnevnoj težnji da se planirani posao završi.
Nakon dugo vremena, bio sam nedavno na jednom poslovnom sastanku u državnoj tvrtki. Cijela atmosfera, govor, sudionici, vrijeme trajanja i već zaboravljena ležerna neodgovornost, brže od Proustovog kolačića prebacilo me u osamdesete godine prošlog stoljeća.
Vrijeme da netko podigne stakleno zvono s javnog sektora.
